“Zaustavljeni glas” još živi – dramska skupina

06. Studeni, 2011Kategorija: Članci

 

Piše: Melita Petriš Banovec, učiteljica hrvatskog jezika

 

„Zaustavljeni glas“ još živi

 

Povodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara, dramska skupina održala je u kino dvorani recital priča Siniše Glavaševića. I prijašnjih smo godina, Sinišine priče interpretirali na satovima hrvatskog jezika i priređivali recitale u sklopu nastave, no ove smo se godine uključili u projekt vjeronaučne skupine „I u mojoj školi živi Vukovar“, pa smo recital izveli za sve učenike škole. U polumraku dvorane, uz nježnu glazbenu podlogu Dire Straitsa i njihove skladbe Brothers in arms, prezentirali smo niz fotografija s motivima koji su pratili živu riječ Priča iz Vukovara. Dvoranom je zavladala tišina, ganuće i poniznost koja se osjećala u zaustavljenom dahu i usmjerenom pogledu svakog učenika. Reklo bi se da učenici svoj pogled nisu usmjerili samo na fotografije koje su se smjenjivale i da nisu samo poslušno pratili priče koje su članovi dramske skupine čitali, nego su istovremeno gledali u sebe i osluškivali svoj unutarnji glas savjesti koji ih pita – čime smo mi to zaslužili imati mir i tko nam daje pravo na gordost i zaborav?!

Sinišine priče govore jednostavnim, tečnim jezikom, ali opet su tako pune iskustva i životne mudrosti da je pravo čudo kako su uspjele doprijeti do svakog učenika, bez obzira na uzrast. Jednostavno, one su toliko životne i bliske, da se je svatko na svoj način uspio prepoznati u njima.

Siniša Glavašević sve nas je zadužio svojim Pričama iz Vukovara , stvarajući nadu u život u besmislu i tragediji rata u kojoj se život gasio lakše od plamena svijeće. Njegove su se priče našle pred nama prevalivši dalek put kroz prostor i vrijeme, i jauknule posljednji vapaj čovjeka koji sluti svoj kraj, ali čvrsto odlučuje ne pokleknuti jer svoju pripadnost jednom gradu i jednom narodu ne smatra nikakvim grijehom. Danas, kada čovjek sve manje cijeni sitnice od kojih je sazdan život: zagrljaj, stisak prijateljske ruke, sigurnost obitelji, topli dom…, ove priče odjekuju u dubini naše svijesti kao opomena našoj nezasitnosti i gordosti. Priča o djetinjstvu, Priča za roditelje, Priča o zagrljaju, Priča o ljubavi, Priča o porodici, Priča o neprijateljima, Priča o ratniku, Priča o gradu… Koja od ovih priča ne dotiče tvoju, moju, našu svakodnevicu? U kojoj od njih nisi u stanju prepoznati svoje lice, svoje misli, svoje riječi?

„Zaustavljeni glas“ Siniše Glavaševića nije zaustavljen. Dramska skupina oživjela ga je na sceni i predala u naslijeđe svim učenicima naše škole, čineći tako glas istine, života, ljubavi, čovjeka, djeteta, svemira, neba… vječnim. Kao što je vječna vjera. Kao što je vječna slava žrtvama Vukovara. Kao što je vječna domovina.

Hvala svim učenicima, učiteljima i roditeljima na otvorenu srcu, strpljivosti i dostojanstvu koje su pokazali za vrijeme recitala, ali i tijekom cijelog dana.

Tekstove kazivali članovi dramske skupine: Amalija Petric, Tamara Jakopović, Marija Tomorad, Lucija Cimić, Fran Maršić, Antonio Vedrina, Monika Kruhak, Klaudija Klapač, Viktorija Kušić, Magda Milički, Klara Kurešić, Veronika Petric, Silvija Blagec, Ivana Bigor, Ana Prugovečki, Laura Meštrović

 

Učenički radovi

Vukovare, hvala!

Kristijan Vuraić

Ti, koji si skrašen tamo na istoku.
Ti, koji si muku trpio. Sravnan sa zemljom, pun sjećanja, tuge i sjete.
Vi, koji ste krv prolili.
Vi, bez kojih ni mene ne bi bilo.
Ni jedan grad nije sličan tebi, ponosim se tobom i ni u zadnjem trenutku neću prestati vjerovati u tebe.
Tvoje kuće, od tla pa do neba, kraljevstvo ptica, bit će sagrađene.
Svako drvo, pogođeno granatom, bit će ponovno posijano da prkosi vjetru s granice.
Sjat ćeš na suncu i kada neće sjati.
Sjećat ćemo te se i kad nas neće biti.
Ti, koji si pao, ustat ćeš ponovno.
Sjat ćeš, živjet ćeš, voljet ćeš.
Vukovare, sjećat ćeš se!

Tama i svjetlo Vukovara

Antonio Gregorić

U Vukovaru, usred rata, opstalo je jedno svjetlo – svjetlo ljubavi prema rodnom gradu. To se svjetlo pretvorilo u plamičak, a plamičak u vatru. I vatra je pobijedila tamu.

Ta vatra bili smo mi Hrvati koji će se za svoju zemlju boriti do samoga kraja. Nisu li to dokazali- pobjeda, Siniša Glavašević, muka branitelja, logori…? Hoće li neprijatelj opet napasti našu malu zemlju? Hoće li Vukovar opet stradati? Ne znamo. Ali ako i napadne, mi ćemo biti spremni braniti svoju zemlju i umrijeti za nju. Umrijeti pošteno, braneći domovinu.

O tome govori ona rečenica: „NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO“. Svi smo mi vatra koja se rodi, živi i umire u domovini. Svi oni koji su na Ovčari poginuli žive u našim srcima i u raju kraj Boga.

Vukovare, hvala!

Lara Car

U mjesecu studenom smo. Sve je nekako tužno, mračno. Svakog dana nebo plače. Ljudi su tmurni, mrzovoljni, žalosni i neraspoloženi… Takvo je i raspoloženje u školi.

Učiteljica nam je najavila novu temu, temu mjeseca studenog. Ona glasi: „I u mojoj školi živi Vukovar.“ Kada je rekla riječ Vukovar, suze su mi navrle na oči. Sjetila sam se što su sve ti jadni ljudi u ratnom Vukovaru proživljavali. Svaka sekunda im je značila – život ili smrt. Da sam ja bila na njihovu mjestu, ne bih mogla izdržati. Koliko su suza isplakali za svoje najmilije? Kako su samo izdržali?

Svake godine zapalim svijeću i izmolim molitvu za sve poginule vojnike koji su svojom hrabrošću i svojim srcem spasili Hrvatsku od propasti. Za Vukovar postoje samo riječi hvale, hrabrosti, odvažnosti… Hvala ti, Vukovare, što si spasio mene, moju obitelj, moje prijatelje i našu prekrasnu Hrvatsku! Ti si mi pomogao da danas mogu cijeniti slobodu i mir, te shvatiti koliko je to neprocjenjivo.

Vukovare, hvala!

Mihael Mikuš i Korina Piščak

Vukovare, nikad neću zaboraviti tvoju prošlost, ni tvoje heroje. Svi te poštujemo, ali samo ja znam svoje osjećaje prema tebi. Sjećam se svih onih priča o tebi i onima koji su pogibali, prolijevali svoju krv za nas, za svoje potomke. Znam kako je obiteljima poginulih jer je i moja baka probdjela noći i noći budna, čekajući da mi se otac vrati iz rata.

Vukovare, hvala ti od srca!

Današnja djeca misle da su Superman i Batman heroji. Jesu li ih oni ikad vidjeli? Jesu li im oni spasili život? Jesu li?

Naravno da nisu. Oni su izmišljeni i oni nisu heroji.

Ljudi koji su bili branitelji u ratu, oni su heroji! Nitko na to nije ni pomislio, ali to je istina. Branitelji su jedini pravi i istinski heroji!

Vukovare, hvala!

Sara Medvedec

Vukovare moj, ponosna sam na tebe. Na tvoju predanost, tvoju dobrotu i žrtvu. Dao si srce – razbili su ga! Dao si dušu – uništili su je! Dao si sebe – zgazili su te! Borio si se poput lava. Probdio si noći bez sna, dane bez mira. Stotine ljudi je stradalo, za stotine još ne znamo gdje su. I tugujemo. Tugujemo jer su zli ljudi željeli postati veći od Boga. A njihova srca… Srca su im bila poput kamena, dobro i razumno srce to nikada ne bi napravilo. I dok si se ti borio, oni su uništavali… Uništili su sve po čemu si bio poseban, po čemu si se isticao. Uništili su.

No ti si se opet uzdigao! Opet si počeo graditi budućnost. Vukovare moj, dokazao si da se srcem, hrabrošću i odanošću znaš boriti.

Vukovare naš, grade heroju!